Selo Živi Jadran | Ep. 1 | Pero Zokić

Sućurac se oduvijek isticao isključivo po jednoj stvari: njegovim ljudima.

Ti ljudi daju mu dušu zbog koje je on onaj naš pravi „Mašograd“, a bez tih ljudi ne bi bilo ni našeg Jadrana.

Prvi je u skromnu, ali prepoznatljivu stolicu sjeo naš „Pela“, s kojim počinjemo serijal usmene baštine voljenog kluba.

Priče iz prve ruke donose posebnu perspektivu na povijest Jadrana te ljude i mjesta koji su ga obilježili.

To sve ide pod ruku jedno s drugim jer #seloživijadran.

- Ja sam Pero Zokić, nadimka „Pela“. Počeo sam u Jadrana kao dijete, skupa s još onih mog godišta. To su bili prvi dani, pionirski, u Jadrana gdje nas je okupio pokojni Joško Bilić. Počeli smo kao uzrasta pionira, tada su se zvali pioniri. To su bili naši prvi počeci i otad je krenula naša priča s Jadranom. Dok nisam prestao igrati nogomet bio sam tu u Jadrana – započeo je „Pela“.

Je li još netko iz vaše obitelji nosio dres Jadrana?
- Uz mene, dan danas je u klubu moj sin Matko Zokić koji je i igrao za Jadran kao i drugi sin Ivan Zokić. Obojica su prošla školu Jadrana i igrali su za njega. Od početka, od osnutka kluba imao sam tu pokojnog strica Jozu Zokića, prvoborca. Imao sam rođake, imao sam ujaka i puno ljudi iz obitelji koje je prošlo kroz Jadran i koji pomažu Jadranu na različite načine. Recimo, moj pokojni ujak, zvali su ga „Dragi“, u ono doba nije bilo kao danas da veterani budu zaštitari na utakmicama nego su dolazili ljudi iz sela pomagat. Među njima je bio i on, bio je redar kao i ostali što su tu pomagali. Mene je Jadran toliko zaokupio zajedno s cijelom mojom obitelji. Cijeli život sam uz Jadrana i dan danas sam tu. I kao trener sam bio tu, kako djece tako i seniora. Mislim da sam odradio, pa jedno 20 godina trenerskog staža.

Kako vam je bilo kao mladom igraču nastupati za prvu momčad Jadrana?
- Kao i svakom mladom igraču bilo je teško, ali imali smo stvarno u Sućurcu u klubu dva čovjeka, dva prava trenera. To su pokojni Joško Bilić i pokojni Marinko Županov koji su nas odgojili kao igrače i kao osobe. Bilo nam je puno lakše uz te ljude u klubu raditi jer svi smo bili mladi, a nije lako mladom igraču početi igrati taj nogomet jer nije bilo kao danas da se gledalo koliko će se zaradit. Više je to bila ljubav, a tu ljubav prema tom klubu i tom nogometu su nam prenijeli oni – pokojni Marinko Županov i pokojni Joško Bilić.

Na kojoj poziciji ste igrali i s kim ste najradije dijelili teren?
- Moja pozicija je bila vezni igrač. To su bili moji počeci, a završio sam kao bek. Najveći gušt mi je bio igrati s, a i danas smo veliki prijatelji i često se sretnemo, Ivanom Radićem. Guštao sam igrati s njime jer bi ga ja znao toliko isprovocirat da bi on p******o na mene, poslao bi me jedno sto puta u p***u materinu, ali to su bili naši gušti. Mi smo uživali u tome jer to nisu bile nikakve zle namjere, niti je bilo zla između nas. Jednostavno smo bili takvi, a poslije smo se družili, pjevali, jeli i išli na plesove te izlazili vanka. To su bili posebni gušti.

Imate li neku anegdotu iz svojih igračkih dana?
- Imam jednu koja mi je stvarno ostala. Mislim da nema veće p*******e nego kad smo bili na jednom putovanju, mislim da je to bilo u Rijeci. Bili smo u nekom hotelu i, normalno, ujutro smo morali otići i napustiti sobe. Došla je sobarica i govori: „Dajte, momci, što brže ispraznite sve iz sobe da mogu doći drugi gosti“ i jedan moj suigrač je izbacio iz sobe ormare, kantunaliće i postelje sve na hodnik. Normalno, ta sobarica se uhvatila za glavu kad je to vidjela i govori: „A što vi to radite!?“.

Koliko se toga promijenilo od vaših igračkih dana?
- Što se kluba tiče, dosta toga se promijenilo u odnosu na vrijeme kad sam ja igrao, a to je bilo davno. Recimo, danas ćemo dobiti tu umjetnu travu, imat ćemo jedan lijepi objekt, ali onda u ono vrijeme Jadran je stvarno imao lijepo igralište što se tiče trave. Mi prvotimci smo znali, što recimo danas kad ideš roditeljima djece reći da djeca izađu u patikama na travu oni se hvataju za glavu. Mi smo kao prvotimci trenirali u patikama na travi da bismo sačuvali tu travu za naše dobro, da bismo sutra, kad dođe utakmica, mi mogli guštati na toj travi. Danas, kad kažeš roditeljima – a ja sam to doživio jer sam trenirao djecu gore – da djeca ponesu patike umjesto kopački, oni se hvataju za glavu.

Kako komentirate Jadran danas?
- Puno mi je drago što su radovi počeli s tom novom umjetnom travom koja će puno značiti za klub i što se tiče samih uvjeta treniranja i bit će više djece, dolazit će djeca sa strane. To vuče bolje sutra za Jadran, za klub. Svaka čast, ja ne znam tko je tu, ali svaka čast onome tko je prvi pokušao i probao da ovo mi prvi u Kaštelima ostvarimo to igralište i da dobijemo umjetnu travu. Stvarno mislim da je Jadran to zaslužio. Ne samo zbog sadašnjih rezultata, nego i sveukupno gledano. Jadran je, moram to naglasiti jer se nigdje ne spominje, meni je teško kad klubovi poput GOŠK-a krenu spominjati Livaju. Ja iz Jadrana isto mogu spomenuti puno igrača koji su išli u Hajduka i koji Hajduku dali nešto. Poput, u novim generacijama, Pudar i Mornar, u starijim generacijama pokojni Marinko Županov i tako dalje. To se nigdje nikad ne spominje. I još jedna velika stvar, to novo igralište će možda donijeti nove Mornare, nove Pudare i generacije koje će doći.

Kakav ste odnos imali s navijačima u ono vrijeme i ima li onih kojih se i danas sjećate?
- Što se tiče praćenja Jadrana, to su bili baš pravi Sućurani koji su nas pratili. Kad bi završila utakmica, oni su nas čekali na rivi da s nama, ako smo pobijedili, popiju piće, a ako smo izgubili, svašta bi nam izgovorili jer to je bilo normalno. Mi smo bili djeca i mulci za te starije. Po imenima sad kad bih krenuo govorit tu su bili svi od pokojnog „Bakake“, kako smo ga mi zvali, i mog ujca „Dragoga“, „Peća“ pokojni i tako dalje. Bilo je i pjesme i zafrkancije s njima – svega pozitivnog što se tiče samoga kluba i samoga mjesta. I da spomenem kako je mjesto živjelo na Jadranove plesove, odnosno „Plave noći“ kako su se zvale. Cijelo selo bi izašlo i išlo po mjestu od kuće do kuće da se skupi koji dinar za Jadrana. To bi bilo nešto za što bih ja volio da netko vrati danas na te staze i da se sjetimo tih starih stvari koje su bile stvarno prave Sućuračke.

Koja je vaša najponosnija uspomena na igračke dane?
- Najponosniji sam što sam sa 16 i pol godina zaigrao za prvu momčad Jadrana. To je bilo davne ‘72. godine. Došli su mi pokojni Joško Bilić i Marinko Županov i rekli da ću igrati za prvu momčad. To je bio doživljaj, nisam spavao cijelu noć.

Koji su vam bili doživljaji s prvog nastupa?
- To je malo teško, ali mogu reći da sam, kao i svaki mladi igrač, bio uzbuđen. Imao sam uza sebe starijih igrača koji su znali što će mi reći i kako će mi reći. Prvi moji trenuci izlaska na teren su bili pod velikom tremom, ali kasnije sam se opustio kao da sam odigrao 100 utakmica.

Tko vam je najviše pomogao na početku?
- Sjećam se jedne utakmice gdje me stvarno zaštitio, kao dijete, jer sam i bio dijete za njega, to je bio pokojni „Špaco“ Poklepović. On je kod nas došao biti i igrač i trener, on i pokojni Kraljević. Igrali smo jednu utakmicu u Zadru ili Kninu, izgubili smo i trener je p******o na mene jer sam nešto pogriješio i on je stao u moju obranu. Ja sam bio dijete, on je bio stariji čovjek. Bio je 10 – 15 godina stariji od mene kad sam krenuo igrati.

Kako komentirate odnos sela i Jadrana danas?
- Ja mislim da se jedno vrijeme selo stvarno odmaknulo od kluba, ali sad ovo zadnje vrijeme vidim da se pomalo, zahvaljujući ljudima koji rade u tom klubu, počeli su se ljudi vraćat tom klubu i živjet za njega. Vidim da se ide na gostujuće utakmice i da se prati kao što se nekad pratilo. To mi je puno drago pa i te mlađe osobe idu po tim utakmicama što mi je vrlo drago jer bili smo se u jednom trenutku udaljili. Ne znam iz kojih razloga, jesu li to politički ili neki drugi, ali jednostavno se selo udaljilo za razliku od sad. Možda je i razlog taj što su sad u klubu mlađe snage, to su mladi ljudi koji žele ovom klubu nešto donijeti dobroga pa podijelit sa selom to dobro. Mislim da je to razlog zbog kojeg klub danas ide u pravom smjeru.

Koliko na terenu znači podrška navijača s tribina?
- Liga u kojoj Jadran igra je njemu primjerena u ovom trenutku. Nisu to ni daleka putovanja i zato bih volio da, kao i mene u ono vrijeme, Sućurani idu s Jadranom i da mu pomognu na svakom gostovanju jer drukčije je igrat kad vidiš 50 svojih ljudi nego kad nema nikoga kraj tebe. Puno je to drukčije i lakše. Pozvao bih ovim putem sve koji vole taj klub, koji žive za taj klub da dođu, pozitivno dođu, a ne s nekim razlozima: „Ovaj je bio ovakav, ovaj onakav“, nego da dođu pomoć tom klubu umjesto da se stvaraju neke zle krvi. Znam da se događalo da su dolazili na utakmice da bi nekoga ogadili, da bi nekome nešto rekli, a to nije mjesto za to. Trebamo se svi uhvatiti za jedan štap i živjet za tog Jadrana.

Što vam je sve nogomet donio u životu?
- Mogu reći, i čvrsto stojim iza toga, da sam u tom nogometu stekao puno dobrih prijatelja koje i da danas vidim i s kojima dan danas popričam, popijemo piće. Putovanja koja sam ostvario s klubom ne bih ostvario da nije bilo kluba. U svojoj režiji to sigurno ne bih ostvario, a preko kluba smo to učinili. Najvažnije od svega je što sam stekao veliki krug ljudi s kojima sam i danas dobar i s kojima se sretnem i popijemo piće.

Jeste li imali neke rituale ili običaje prije utakmice?
- Jedini moji rituali prije utakmice su bili ti da idem jedno 24 puta u zahod jer sam moramo pišat i odradit neke druge stvari. To su bili moji rituali, a sve ostalo je bilo normalno.

Kako je momčad slavila pobjede?
- Poslije svake pobjede i poraza dolazili smo tu na rivu. Onda smo mi to zvali „Matić“ i mi svi stariji to i danas zovemo „Matić“, a to je sadašnja „Matela“ i bio je Bobis gdje smo se skupljali zajedno s našim navijačima s kojima bi tu popili piće, porazgovarali i primali kritike i pohvale. To su bila naša sastajanja.

Kako komentirate nogomet danas?
- Što se samog nogometa tiče, svi znamo da se puno ubrzao i da su danas puno bolji uvjeti nego u moje vrijeme. Danas se sve gleda kroz to: „Hoću li dobiti 100 eura, 200 eura“. Prije su to bila druženja, večere, izlasci jedan s drugim. Danas se gleda materijalizam, nije to dobro. Ja bih volio, iako znam da nije moguće, da se danas može igrati nogomet kao i prije: za večeru i za piće. I mi smo imali neku nadoknadu, ne mogu lagat da nismo, ali daleko je to od onoga što oni danas imaju. I još jedna vrlo važna stvar: sve imaju, sve im daješ i sto puta sam i rekao kad sam bio trener i sad im govorim: moj sinko, sve ti je u radu. Ako ne odereš koljena i guzice, nema od tebe ništa. Ni klub, ni ti niti ćeš išta postići u životu.

Imate li dodatnih riječi za kraj?
- Dobro sam se i ovoga sve sjetio jer sam čovjek od 71 godine – zaključio je „Pela“.

Razgovor u video formatu možete pogledati OVDJE.

#seloživijadran